POVIJEST SPORTSKE MEDICINE U HRVATSKOJ

 

19. STOLJEĆE
S portska medicina u Hrvatskoj ima dugu tradiciju koja, prema dokumentima, seže u posljednje desetljeće prve polovine 19. stoljeća. Doktor Dimitrije Radulović je 1842. godine obranio doktorsku disertaciju s temom „De gymnastica medica physiologica et diaetetico respectu (Fiziološki i prehrambeni aspekti medicinske gimnastike)“ koja je objavljena u Pešti, a pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Autor se zbog navedene disertacije smatra jednim od doajena u znanosti medicine sporta u našoj zemlji. U svom kvalifikacijskom radu Radulović ne raspravlja samo o medicinskoj gimnastici per se, već i o mogućnostima prevencije i liječenja bolesti sustavnom primjenom tjelesne aktivnosti, pri čemu sasvim suvremeno ocjenjuje važnost kretanja za ljudsko zdravlje.

Franjo Bučar, veliko ime povijesti hrvatskog sporta, objavio je u Liječničkom vjesniku (LXIV, broj 9, 1942.) članak o liječnicima u sportu pod nazivom: „Zasluge liječnika za šport i opći tjelesni odgoj osobito među Hrvatima“. Tu se navode imena prvih liječnika, koji su i sami bili sportaši, a svojim su stručnim radom vodili brigu o zaštiti zdravlja sportaša. Tako se među prvima spominje Aleksa Praunsberger (1794-1877), planinar i fizik Županije križevačke, zatim Josip Kalasancije Schlosser vitez Klekovski (1818-1882) koji je 1874. godine osnovao Hrvatsko planinarsko društvo i bio njegov prvi predsjednik. Danas Schlosserove stube povezuju centar Zagreba s brijegom Šalata, na kojemu je sagrađena povijesna jezgra Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zdravstveni savjetnik, Antun Lobmayer (1844-1905) napisao je 1890. godine prvi domaći članak s područja medicine sporta objavljen kod nas. Naslov mu je bio „Gimnastika pluća”.

tip-image

U naglom razvoju gospodarskog i društvenog života u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilježimo i podatak da se brojni liječnici aktivno bave sportom kojem posvećuju i dio svoje profesionalne aktivnosti. Josip Fon (1846-1899) jedan je od osnivača i vježbača Hrvatskog sokola. Tjelovježbeno društvo Hrvatski sokol osnovano je 1874. godine u Zagrebu, a u njemu su vježbali i djelovali istaknuti hrvatski liječnici i kasnije uglavnom profesori zagrebačkog Medicinskog fakulteta, kao što su Teodor Wickerhauser (1858-1946), Dragutin Mašek (1866-1956), Josip Hribar (rođen 1870.), Milivoj Javand (rođen 1872.), Oto Stanković (rođen 1872.), Rudolf Herceg (1877-1949), Vladimir Ćepulić (1891-1964) i drugi. Dragutin Mašek se kao sportaš bavio gimnastikom, klizanjem, skijanjem, biciklizmom i mačevanjem. Bio je liječnik Hrvatskog sokola. I sam vježbač i prednjak, držao je na sokolskim tečajevima i na Tečaju za učitelje gimnastike za srednje škole predavanja iz prve pomoći i higijene. Poslije je dao veliki doprinos osnivanju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Liječnici su bili aktivni u različitim sportovima, osobito u klizanju i tenisu. Ivan Kosirnik (1847-1924) utemeljitelj je i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog klizačkog društva. U istom je sportu, ali i u mačevanju djelovao Milan Figatner (rođen 1886.), kao natjecatelj, sudac i liječnik. Josip Lochert (rođen 1872.) bio je predsjednik zagrebačkog Akademskog teniskog kluba.

tip-image

Prema navodima našeg suvremenika, istaknutog planinara, planinarskog publicista i liječnika, prof.dr.sc. Željka Poljaka, zanimljivo je i djelovanje Frane Gudruma Oriovčanina (1856-1919). Uz svoju dužnost gradskog fizika u Slavonskom Brodu i kasnije u Križevcima, izuzetno je zanimanje pokazao prema različitim sportovima. Kao osnivač križevačke podružnice Hrvatskog planinarskog društva, osim planinarskih putopisa objavljivao je i članke iz područja planinarske i sportske medicine („Srce u planinara“, „Gorska bolest“, „Snježna očinja bol“, „O vožnji na biciklu“, „Plivanje i njegove opasnosti“, „Tjelovježba i športovi za ženskinje sa zdravstvenog gledišta“, „Nešto o tjelesnom odgoju djece“). Bio je i predsjednik križevačkog Hrvatskog sokola i član Koturaškog kluba.

 

20. STOLJEĆE
R adovan Marković objavio je 1909. godine u Zagrebu knjigu „Nauka o zdravlju” u kojoj izlaže, i za današnje gledanje, vrlo suvremene stavove o povezanosti tjelesne aktivnosti, sposobnosti i zdravlja.

U Splitu je početkom prvog svjetskog rata 1914. osnovan Veslački klub Gusar. Osnivač i prvi predsjednik kluba sve do 1941. godine bio je Ivo Stalio (1875-1963). Nakon sloma Austro-Ugarske jedan je od osnivača Jugoslavenskog veslačkog saveza 1922. godine i njegov predsjednik do 1933. godine. Kada je taj savez primljen 1926. godine u Međunarodni veslački savez (FISA), izabran je za njegovog potpredsjednika.

Između dva svjetska rata sve je više sportova u kojima su sudjelovali i stručno djelovali hrvatski liječnici. Ljudevit Thaller osnivač je Boksačkog saveza, predsjednik HSK Concordia i član tadašnjeg nacionalnog Olimpijskog odbora. Uz doktora Thallera, kao potpredsjednik kluba djeluje Veljko Narančić (1898-1983), koji je kao državni rekorder bio natjecatelj u bacanju kugle i diska na nekoliko Olimpijskih igara: Pariz (1924.), Los Angeles (1932.) i Berlin (1936.). Doktor Narančić je gotovo do pred kraj života vodio Sportsku ambulantu u Rijeci.

Doktor Alfred Šalek objavio je 1929. godine u Liječničkom vjesniku cjelovit prikaz problematike zdravstvene kontrole u sportu. U istom članku nalaze se i neki interesantni podaci o povijesti medicine sporta u Hrvatskoj. Tako doktor Šalek navodi da je 1925. godine pokušao, u suradnji s još nekolicinom istaknuti liječnika, u Zagrebu osnovati Udruženje liječnika za promicanje športa u kraljevini SHS. Cilj te grupe liječnika bio je promicanje sporta predavanjima o higijeni sporta, o zloupotrebi alkohola i nikotina u sportu, o organizaciji liječničke službe tijekom natjecanja, o obveznim preventivnim pregledima sportaša, o uređenju objekata i opreme prema pravilima higijene, zatim održavanjem tečajeva o prvoj liječničkoj pomoći i sličnim aktivnostima. Sudionici sastanka sastavili su i pravila rada Udruženja i poslala ih Liječničkoj komori. No, udruga nikada nije počela službeno djelovati, već su aktivnosti, kao i desetljećima kasnije, ostale na dobroj volji i privatnoj inicijativi liječnika zaljubljenika u sport. Doktor Šalek u isto vrijeme uočava potrebu da se otvori više zdravstvenih savjetovališta za sport u Hrvatskoj, predlaže organizacijski oblik, kadrove i sadržaj rada. Mnogi njegovi prijedlozi nisu, nažalost, ni danas ostvareni.

Doktor Schneller je neposredno pred Drugi svjetski rat u svojoj privatnoj ordinaciji u Zagrebu povremeno obavljao i preventivne preglede sportaša, osobito atletičara, među kojima je bio i istaknuti hrvatski liječnik sportske medicine, Radovan Medved.

Živko Prebeg zaslužan je za propagiranje tjelesnog vježbanja i sporta među mladima. Osnovao je 1930. godine i prvo Savjetovalište za sportaše, u kojemu je i sam radio pune tri godine. Uoči Drugog svjetskog rata bio je jedan od poticatelja otvaranja Više škole za tjelesni odgoj, koja je otvorena tek nakon završetka rata, a direktor koje je bio kasniji akademik, prof.dr.sc. Branko Kesić. Doktor Prebeg je u veljači 1941. godine u Hrvatskom liječničkom zboru održao predavanje, kasnije objavljeno u Liječničkom vjesniku (broj 7, 1941.) pod nazivom: „Tjelesno vježbanje i narodno zdravlje”, u kojemu, između ostaloga, apostrofira Rouxove biološke zakone o održanju i unapređenju funkcije i ukazuje na mehanizme i značaj tjelesne aktivnosti za skladan razvoj i rad pojedinih organa i organskih sustava.

tip-image

U Hrvatskoj se 1948. godine počinje planski organizirati sportsko-medicinska služba. U početku se otvaraju ambulante za sportaše u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, a kasnije i u nekoliko drugih gradova. Sportska ambulanta u Zagrebu bila je na početku svoga djelovanja smještena u prostorima Školske poliklinike u Medulićevoj ulici, a kasnije u zgradi Visoke škole, odnosno Fakulteta za fizičku kulturu u Kačićevoj ulici, a nakon toga u novoj zgradi Fakulteta na Savi. U njoj su radili liječnici: Zvonimir Mihelić, Ivan Mohaček, Boris Metz, Vladimir Palmović, N. Čizmić, Duško Katunarić, Marko Bašić i već kao medicinar, kasniji sveučilišni profesor medicine sporta, Radovan Medved. Ambulanta je kasnije preselila u prostor Traumatološke bolnice, pa u Dom sportova, a danas (2014.g.) djeluje u sklopu Doma zdravlja Borovje. U rad ambulante ubrzo su se uključili i ortopedi, Zvonimir Mihelić i Ivo Ruszkowski. U Traumatološkoj je bolnici Zvonimir Mihelić osnovao i vodio ambulantu, a kasnije Odjel za sportske ozljede. Taj je odjel kasnije vrlo uspješno vodio Zvonimir Gjurić. Doktor Mihelić je prešao u Ortopedsku bolnicu u Lovranu i tamo nastavio s radom na sportskim ozljedama. U zagrebačkoj Klinici za ortopediju djelovao je međunarodno priznati sportski ortoped, Ferdo Grospić, kojega je iznimno uspješno naslijedio današnji akademik Marko Pećina. U Splitu je u početku ambulantu vodio primarijus Ljubomir Vučetić, a kasnije primarijus Željko Barbir, u Rijeci Veljko Narančić, u Varaždinu Marin Gazzari, a u Osijeku Dragoljub Stamatović, Nedeljko Ukopina i Stanko Petrović. Sve navedene ambulante, s različitim položajima u sustavu zdravstva i s različitim sustavima financiranja, rade i danas.

 

SEKCIJA I DRUŠTVO ZA SPORTSKU MEDICINU, HRVATSKOG LIJEČNIČKOG ZBORA
N akon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, u okviru Zdravstvene komisije pri tadašnjem Komitetu za fiskulturu, čije je osnivanje potaknuo Miro Mihovilović, počinje organizirani rad na području medicine sporta. Komisiju su vodili Branko Kesić, Zvonko Mihelić, N. Budak i Duško Katunarić. Iz navedene se komisije kasnije (1953. godine?) osniva Sekcija i Društvo za sportsku medicinu Hrvatskog liječničkog zbora, kojima su predsjedavali Miroslav Grujić, Remigije Bubanj, Zvonimir Gjurić, Vlasta Pavišić-Medved i Stjepan Heimer.

Počevši od 1955. godine u Hrvatskoj su se do 1991. godine održavali redoviti tečajevi i seminari sportske medicine. Do 1985. godine u organizaciji Sekcije, odnosno kasnije Društva za sportsku medicinu Hrvatske te Udruženja sportske medicine Jugoslavije, Radovan Medved u Opatiji je vodio tečajeve sportske medicine, svake godine s drugom temom. Na tim su tečajevima sudjelovali brojni liječnici i kineziolozi iz svih republika bivše države. Opatija stoga zauzima posebno mjesto u hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti medicine sporta. Valja napomenuti da je prvi tečaj proveden po uzoru na tadašnje njemačke tečajeve medicine sporta, pa je tom prilikom za predavače angažirano i nekoliko njemačkih stručnjaka. Nakon Opatije su se izmjenično svake godine održavali tematski tečajevi u Osijeku i Splitu. U Osijeku su se održavale teme iz sportske traumatologije, u organizaciji profesora emeritusa Antuna Tucaka i Zlatka Zorića, a u Splitu iz područja sportske kardiologije u organizaciji primarijusa Željka Barbira.

Od 1989. do 1991. godine Sekcija za sportsku medicinu Hrvatskog liječničkog zbora u suradnji sa slovenskom Sekcijom sportske medicine organizira u Puli Jugoslavenske dane sportske medicine. Svake je godine tema bio jedan od sportova – atletika, nogomet i košarka.

Krešimir Štuka, s tadašnjeg Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu, potaknuo je u nas razvoj posebnog područja medicine sporta – sportsko-rekreacijsku medicinu, koja se bavila problematikom utjecaja redovite tjelesne aktivnosti na zaštitu i unapređenje zdravlja odraslih osoba. Objavio je prvi udžbenik kod nas pod nazivom „Rekreacijska medicina” (Zagreb, 1985.) te organizirao u Poreču i Rovinju više tečajeva iz tog područja za zainteresirane liječnike svih bivših republika.

Od 1965. do 1990. godine pod vodstvom Radovana Medveda, u okviru Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar” Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, provedeno je šest poslijediplomskih studija medicine sporta, na kojima su brojni liječnici, u nedostatku u Hrvatskoj ukinute specijalizacije, stjecali aktualna znanja i vještine iz sportske medicine. Nakon stjecanja nezavisnosti Republike Hrvatske, Hrvatsko društvo sportske medicine nastavlja s obrazovanjem kadrova u sportskoj medicini, ali i s bitkom za ponovno uvođenje specijalizacije. Pod vodstvom profesora Stjepana Heimera provedeno je više tečajeva sportske i rekreacijske medicine u Opatiji, Lovranu i Varaždinu. U pripremama za Svjetske vojne igre u Hrvatskoj održan je 1999. godine poseban tečaj sportske medicine za liječnike u ročnom sastavu Oružanih snaga RH. Godine 1994., u organizaciji Hrvatskog društva za sportsku medicinu i Zdravstvene komisije HOO, na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, održan je Međunarodni tečaj sportske medicine pod pokroviteljstvom Međunarodnog olimpijskog odbora. Voditelji tečaja bili su prof.dr.sc. Marko Pećina i prof.dr.sc. Stjepan Heimer.

Ubrzo nakon osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO), 10. rujna 1991. godine, osnovana je unutar njega i Zdravstvena komisija, koju u prvim godinama vodi prof.dr.sc. Marko Pećina, a kasnije prof.dr.sc. Boris Labar. Prvi voditelj potkomisije za doping bio je prof.dr.sc. Igor Francetić, kojega je naslijedio primarijus Božidar Fučkar.

tip-image

Treba spomenuti i izdavačku aktivnost na području sportske medicine u Hrvatskoj. Temelj su svakako tri izdanja „Sportske medicine” profesora Radovana Medveda i suradnika. Ta su izdanja u svoje vrijeme bila nezamjenjivi sveučilišni udžbenici diljem bivše Jugoslavije. Godine 1995. objavljena je knjiga „Športska medicina – izabrana poglavlja” urednika Marka Pećine i Stjepana Heimera, koja je uglavnom sadržavala predavanja s održanog međunarodnog tečaja. Prof.dr.sc. Marjeta Mišigoj-Duraković sa suradnicima objavljuje 1999. godine sveučilišni udžbenik s područja rekreacijske medicine pod naslovom „Tjelesno vježbanje i zdravlje”. Taj je udžbenik preveden na slovenski jezik i objavljen 2003. godine u Republici Sloveniji. Na poticaj Ive Vidovića 1987. godine počinje izlaziti časopis „Košarkaški medicinski vjesnik“, koji 1991. godine postaje glasilo HOO pod nazivom „Hrvatski športskomedicinski vjesnik“. Časopis je do 2001. godine s mnogo zalaganja i truda kao glavni urednik vodio prof.dr.sc. Marko Pećina, a naslijedila ga je prof.dr.sc. Branka Matković. U sklopu tradicije objavljivanja udžbenika iz sportske medicine, „Medicina sporta” (Zagreb, 2006.) profesora Stjepana Heimera i suradnika, rezultat je osjećaja obveze prema novim liječnicima specijalizantima Medicine rada i sporta. Udžbenik izvrsno pokriva sve najvažnije teme sportske medicine.

 

SPECIJALIZACIJA MEDICINE RADA I SPORTA
N akon višedesetljetnih napora da se odobri specijalizacija sportske medicine, prof.dr.sc. Stjepan Heimer, kao predsjednik Hrvatskog društva za sportsku medicinu, dogovorio je s kolegama pripremu prijedloga o zajedničkoj specijalizaciji Medicine rada i sporta u trajanju od četiri godine, kao što postoji u Republici Sloveniji. Takav je prijedlog, naime, imao izgleda da se prihvati u nadležnim strukovnim i upravnim institucijama. Na pripremi prijedloga radili su prof.dr.sc. Jadranka Mustajbegović, redoviti profesor medicine rada u ŠNZ „Andrija Štampar”, prof.dr.sc. Stjepan Heimer i prof.dr.sc. Branka Matković s Kineziološkog fakulteta te Ante Županović, specijalist sportske medicine iz Šibenika. Konzultant je bio prof.dr.sc. Radovan Medved. Razumijevanjem vodstva Hrvatske liječničke komore, koja je bila službeni predlagatelj specijalizacije te tadašnjeg potpredsjednika Vlade RH prof.dr.sc. Ante Simonića i ministra zdravstva Andre Vlahušića, 19. ožujka 2003. godine, nakon gotovo četrdeset godina, ponovno je u Republici Hrvatskoj odobrena specijalizacija sportske medicine, sada kao Medicina rada i sporta. Unutar specijalizacije prihvaćen je i odgovarajući program poslijediplomskog studija. Kako bi se povećao broj i regionalna raspodjela specijalista medicine rada i sporta, a u svrhu očuvanja i unaprjeđenja zdravlja sportaša, 2011. godine odobrena je dospecijalizacija sportske medicine postojećim specijalistima medicine rada. Sve to rezultiralo je da Hrvatska danas ima mrežu liječnika sportske medicine koji su educirani pružati zdravstvenu zaštitu našim sportašima.

 

BUDUĆNOST HRVATSKOG DRUŠTVA ZA SPORTSKU MEDICINU
H rvatsko društvo za sportsku medicinu (HDSM) je zadnjih godina organiziralo brojne kongrese, konferencije, simpozije, seminare i tečajeve s međunarodnim sudjelovanjem gdje je ostvarena značajna regionalna i međunarodna suradnja s istaknutim stručnjacima sportske medicine. Ove aktivnosti nastaviti će se i u budućnosti, međutim, Društvo ima još jedan važan zadatak pred sobom, a to je donošenje „Pravilnika o uvjetima obavljanja zdravstvenih pregleda, vrsti i opsegu pregleda, načinu vođenja evidencije i medicinske dokumentacije te rokovima u kojima se provode zdravstveni pregledi sportaša, te učenika i studenata koji sudjeluju u natjecanjima školskih i sveučilišnih sportskih društava”. Radna skupina HDSM je 2010. godine u malom goranskom mjestu Tršću izradila nacrt spomenutog Pravilnika koji još uvijek nije službeno prihvaćen. Uz današnje medicinske i tehnološke spoznaje sportaše je moguće zaštiti od brojnih ozljeda i bolesti koje nažalost mogu proizaći iz tjelesne aktivnosti, a ključnu ulogu u tome upravo ima sportski liječnik. Zato vjerujemo da će se uskoro pronaći politička volja i razumijevanje kako bi se napravio i taj posljednji korak nužan za početak sustavnog provođenja zaštite zdravlja sportaša!

 

ZAHVALA
Posebno se zahvaljujemo prof.dr.sc. Stjepanu Heimeru, dr.med. na ustupljenim materijalima za pisanje ovog teksta. Prikazani povijesni pregled medicine sporta u Hrvatskoj temelji se na dostupnim podacima i sjećanju nekih članova sportsko-medicinskog kruga, stoga postoji vrlo vjerojatna mogućnost da je nečije ime preskočeno, što sasvim sigurno nije namjerno učinjeno. Molimo sve one koji posjeduju odgovarajuću dokumentaciju, ili pak mogu pružiti dragocjene informacije, da kontaktiraju Hrvatsko društvo za sportsku medicinu kako bi se u budućnosti ovakav pregled nadopunio i nadoknadilo propušteno.
HRVATSKI LIJEČNICI SPORTAŠI
U povijesti hrvatskog sporta bilo je mnogo uspješnih pojedinaca koji su uz sportske dosege ostvarili i zavidne karijere kao liječnici. Uredništvo Liječničkih novina stoga je odlučilo pokrenuti rubriku „Hrvatski liječnici sportaši” u kojoj će pisati publicist, leksikograf i povjesničar sporta Eduard Hemar. Čitajte više o ovim iznimnim pojedincima u novim brojevima Liječničkih novina koje možete preuzeti na svoje računalo putem ovoga linka.
LITERATURA